Preskoči na glavni sadržaj

Postovi

  Planinarsko društvo KAMENJAK Rab Dan 21. srpnja je dan planinara, a zašto je to baš taj dan piše recimo „Novi list“ od 18. listopada 2002. i kao razlog navodi ljubav. Tako u „Novom listu“ stoji: „Znaju li planinari koji se veru po hrvatskim gorama zašto je baš 21. srpanj njihov dan? Petrarca je kriv za sve! Naime toga se dana prije gotovo sedam stoljeća, veliki talijanski renesansni pjesnik Francesco Petrarca, u Provansi, dok je pisao stihove svojoj legendarnoj Lauri, popeo na 1909 metara visoki vrh Mont Ventouxa. Bio je to prvi poznati uspon na planinu isključivo radi osobnog zadovoljstva, pa se zato taj dan i drži rođendanom planinarstva. Kod nas je gorske visine prvi ozbiljno opisao Petar Zoranić u svojemu već slavnom djelu »Planine«.“ Ah ta ljubav! Oduvijek smo znali da bez ljubavi nema stvaranja, jer ljubav je najjača pokretačka snaga i bez ljubavi nema života ni životnih ljepota. Tako je i ljubav prema prirodi ponukala grupu rapskih entuzijasta da osnuju planinarsko dr...
Nedavni postovi
    Fra. Vladislav Brusić „OTOK RAB“             Imati ljubav prema pisanoj riječi nije suđena svakoj osobi, jer je to stvar životnog okruženja, kućnog odgoja, ali ponajviše onog nečeg što bismo mogli nazvati porivom ka poimanju svijeta i stjecanju znanja kroz sposobnost tumačenja znakova koji nas čini različitim od drugih živih bića. Ako bi smo htjeli još više naglasiti ovu ljudsku osobinu mogli bismo je usporediti sa čuvenom rečenicom Vilijama Šekspira „Biti ili ne biti, pitanje je sad.“, pri čemu sposobnost čitanja, a još više razumijevanja pročitanog i donošenje zaključaka čini samu bit razvoja čovječanstva uopće. Iako se na prvi pogled ova tvrdnja može učiniti pretjeranom mislimo da ona nije suviše daleko od istine, ako čak nije pogodila u sami centar onoga što se zove pokretačka snaga razvoja cjelokupnog ljudskog društva. Od Aleksandrijske biblioteke pa do suvremenih knjižnica to su bili i jesu mjesta gdje je sak...
                                   DON QUIOTE DE LA ARBA Za poeziju bi mogli reći da je ona univerzalni jezik svemira, jer korespondira sa harmonijom brojeva, a u nekom „zlatnom presjeku“ predstavlja matricu svih ikada izgovorenih i zapisanih riječi, te ima svojstvo predikcije i opisivanja onog nečeg nedokučivog, a opet tako poznatog. Ona povezuje neispričanu i još neostvarenu budućnost sa praiskonskom jezgrom, pri čemu se sadašnjost ispoljava kao prizorište na nekoj sceni u teatru zvanom svakodnevni život. Duboko sam uvjeren da možemo ustvrditi da je poezija vrhunac emanacije čovjeka kao kreativnog bića i da je ona sam sukus ljudskog bitisanja koje se ne svodi samo na „pojest, popit i poklopit“. Ona je dimenzija sama za sebe i ima nevjerojatnu moć da svojom vibracijom otvori kaleidoskop raznih osjećaja, ali i da u samo jednoj riječi ili stihu razjasni mnoge misterije i tajne, otvori memorij...