Fra. Vladislav Brusić „OTOK RAB“

            Imati ljubav prema pisanoj riječi nije suđena svakoj osobi, jer je to stvar životnog okruženja, kućnog odgoja, ali ponajviše onog nečeg što bismo mogli nazvati porivom ka poimanju svijeta i stjecanju znanja kroz sposobnost tumačenja znakova koji nas čini različitim od drugih živih bića. Ako bi smo htjeli još više naglasiti ovu ljudsku osobinu mogli bismo je usporediti sa čuvenom rečenicom Vilijama Šekspira „Biti ili ne biti, pitanje je sad.“, pri čemu sposobnost čitanja, a još više razumijevanja pročitanog i donošenje zaključaka čini samu bit razvoja čovječanstva uopće. Iako se na prvi pogled ova tvrdnja može učiniti pretjeranom mislimo da ona nije suviše daleko od istine, ako čak nije pogodila u sami centar onoga što se zove pokretačka snaga razvoja cjelokupnog ljudskog društva. Od Aleksandrijske biblioteke pa do suvremenih knjižnica to su bili i jesu mjesta gdje je sakupljena riznica općeljudskog znanja o prošlosti, sadašnjosti i možebitne budućnosti, ali samo „posvećeni“ znaju cijeniti napisano i iz napisanog crpiti suvisle zaključke. U prenesenom smislu jednom rečenicom pokojne izraelske predsjednice Golde Meir rečeno „Biti ili ne biti nije pitanje kompromisa. Ili jesi ili nisi.“

                Dakle ili imaš ljubav prema pisanoj riječi ili … je nisi dostojan.

            Jedna osoba za koju znam da tu ljubav definitivno ima je moj mladi kolega Lucian Borić iz srednje škole Markantuna de Dominisa, Rab u kojoj zajedno predajemo, ja Gospodarsko pravo, a on Povijest. Sjedili smo skupa u nekoj čekaonici kod liječnika čekajući pregled i krateći vrijeme pričali o svemu i svačemu, pa se onda dotakli i povijesti, Raba, knjiga i ovog bloga. Na spomen svih ovih tema, a posebno knjiga, oči moga mladog kolege su zaiskrile posebnim sjajem i ja sam odmah znao da on „jeste“ taj. Tu u čekaonici on je već predložio da napiše recenziju knjige fra. Vladislava Brusića „Otok Rab“ za ovaj blog. Budući da je to bila prva knjiga koju sam uopće o povijesti Raba ikada pročitao i nabavio za svoju privatnu zbirku gajio sam poseban sentiment prema njoj. Iako nije praksa da druge osobe prezentiraju svoje tekstove na ovom blogu (što se može i promijeniti), pristao sam da to ovaj put napravi Lucian. I nisam se pokajao. Jedan vrlo zreo tekst, koji pokazuje znanje mladog profesora, ali i njegovu veliku elokvenciju koja se u današnje vrijeme SMS poruka rijetko viđa, ali i potvrđuje da ljubitelja pisane riječi još uvijek ima i da će ih biti i u budućnosti.

            Uostalom pročitajte njegov osvrt (recenziju) knjige fra. Vladislava Brusića „Otok Rab“ i prosudite sami.

 

„Otok Rab“ fra Vladislava Brusića – unikatan primjer interdisiplinarnoga pristupa

 

U društveno-humanističkom spektru danas vjerojatno nema znanstvenika kojemu na spomen Raba prva asocijacija nije knjiga fra Vladislava Brusića „Otok Rab“. Objavljena još davne 1926. godine kao unikatan primjer interdisciplinarnoga pristupa koji bi i u današnjim znanstvenim krugovima budio zavist, knjiga Vladislava Brusića dugo je vremena bila jedinim cjelovitim pregledom rapske povijesti od svojih antičkih početaka do suvremenoga doba. Pisana velikom ljubavlju, u svojem predgovoru knjiga nagoviješta veliki optimizam koji Rab čeka u svojoj bliskoj budućnosti: „Rab je umirao? Ne, on je sanen čekao svoje uskrsnuće, svoj preporod. I ono je došlo; a otada počela su se na Rabu razlikovati žarka i vedra ljeta od hladnih i plačnih zima. Rab je postao omiljelim kupalištem Čeha, Nijemaca itd.“ Na taj optimizam, aludiravši na turizam kao gospodarsku granu u kojem Rab ima potencijala, pozornost je skrenuo još Ivo Barić u uvodnoj riječi ponovljenoga izdanja Brusićeve knjige (1990), a ja, kao povjesničar i kroatolog, u nastavku ovoga osvrta koristim priliku da skrenem pozornost na još neke osobitosti koje ovo vrijedno djelo u sebi krije.

Fra Ladislav Brusić (1881 – 1955) bio je lektor povijesti na franjevačkoj gimnaziji u Zadru i upravitelj škole u Košljunu. Osim o Rabu, pisao je i o Košljunu i Hvaru, prikupio je mnogo povijesne građe o Krku, a zbog njegova dugogodišnjega znanstvenog zalaganja 1928. godine uručen mu je i orden za promicanje kulture. Bio je i suradnikom Akademije znanosti i umjetnosti, a rapska općina imenovala ga je i povjerenikom konzervatorskoga ureda za umjetnost i starine otoka i grada Raba. Kao redovnik pripadao je Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.

Knjiga je tematski podijeljena na tri dijela. U prvom dijelu autor je obradio zemljopisni pregled otoka Raba, s time da je, popisavši i zanimanja i poslove koji na Rabu prevladavaju, kao i običaje, zabave, nošnje, domaća jela, škole i društva zapravo pružio i djelić svakodnevnoga života ondašnjih rapskih pučana.

U drugom dijelu autor je pružio povijesni kontekst otoka Raba kroz četiri razdoblja (antiku, srednji vijek, razdoblje pod mletačkom vlašću te razdoblje do kraja Prvoga svjetskog rata), a taj povijesni kontekst polazišna je točka i današnjim povjesničarima prije nego li posegnu za detaljnom analizom arhivskoga štiva određenoga perioda rapske povijesti. Manjak informacija o određenom periodu rapske povijesti koji se nerijetko javlja nadoknadio je pružanjem detaljnoga faktografskog povijesnog konteksta hrvatske povijesti toga perioda, a „zamka“ koju Brusić nije mogao izbjeći, no što mu nije zamjerka jer u isti problem su upadali i najveći hrvatski povjesničari koji su Brusiću prethodili ili bili njegovi suvremenici, je ta da je u određenim povijesnim periodima i problematikama o kojima piše jednostavno „osjetan“ Brusićev nacionalni (tj. „navijački“) naboj. Primjerice, osjetno u oči upada njegova negativna ocjena mletačke vlasti nad Rabom. Tako piše i da je dolaskom Raba pod vlast Mlečana 1409. godine, a koja će trajati do 1797. godine, „zaključen (tj. završio) najslavniji odsjek rapske povijesti“. Usporedbe radi, primjerice, kada je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Veliki mirom u Zadru 1358. godine oslobodio dalmatinske gradove mletačke vlasti, Brusić navodi sljedeće: „Kao što je kralj Ljudevit (tj. Ludovik) volio Dalmaciju, tako su i dalmatinski gradovi ljubili kralja Ljudevita, kralja oslobodioca. Oni su dapače htjeli, da uspomenu na velikog kralja uzdrže trajnu u svojem potomstvu. I zato je svaki odlučio, da na uspomenu oslobođenja ustanovi osobite godišnje svečanosti.“ Kratko rečeno, formiranje hrvatskoga identiteta u raznim aspektima (književnosti, umjetnosti, historiografiji, glazbi …) koji će svoj epilog čekati još cijelo 20. stoljeće, a što je započelo buđenjem nacionalne svijesti u Hrvata tijekom 19. stoljeća, jednostavno nije zaobišlo ni Brusića, a ukoliko u obzir uzmemo da Brusićeva knjiga nastaje tijekom 20-ih godina dvadesetoga stoljeća, odnosno u periodu Kraljevine SHS kada je politička pozornica prožeta moćnim strankama nacionalnih predznaka (Hrvatska republikanska seljačka stranka, Slovenska ljudska stranka, Narodna radikalna stranka, Jugoslavenska muslimanska organizacija), a u vanjskoj politici prisutna joj je prijetnja talijanskoga iredentizma, „zamka“ nacionalnoga naboja postaje još razumljivija. Između ostaloga, talijanski filolog i povjesničar Giuseppe Praga (1893. – 1958.) oštro je i ocijenio Brusićevu knjigu odmah nakon njezine objave („La storia di Arbe in una recente monografia“, 1926.), doduše, tu ocjenu treba upravo i sagledavati u kontekstu talijanskoga iredentizma, na što je upozorio i Dušan Mlacović u radu „Medieval Rab in Travelogues (16 th -19 th Centuries)“ (2017.). Već naredne godine (1927.) Praga je objavio djelo „Arbe nella storia dell’arte, delle lettere e del pensiero italiano“ („Rab u talijanskoj povijesti umjetnosti, književnosti i misli“), gdje je upravo već u naslovu moguće uvidjeti političku motivaciju Prage kojom je to djelo pisano. Brusićevo djelo, dakle, nije samo povijesna knjiga zbog povijesnoga pregleda koji je u njoj iznesen, već ju je moguće promatrati i kao odraz duha vremena u kojem ju je Brusić pisao. Osim toga, s obzirom na to da se Brusić kao povjesničar, ako je suditi po naslovima objavljenih radova, osobito zanimao za srednji i rani novi vijek, najveći broj stranica u ovom Brusićevu povijesnom pregledu upravo i otpada na taj dio rapske povijesti.

Treći dio knjige posvećen je Brusićevoj „šetnji po gradu i otoku“, u kojem je on primarno naglasak stavio na kulturološke znamenitosti otoka Raba. Iako tijekom opisa vrlo često navodi i svoje osjećaje, poglavito znatiželju koju u njemu bude pojedini spomenici pa je u jednu ruku taj dio Brusićeve knjige moguće promatrati i u kontekstu književnoga putopisa, opisi kulturoloških spomenika na koje nailazi Brusić pretežito su izneseni u stilu pravoga povjesničara umjetnosti, a to je još jedan razlog da na ovu knjigu gledamo kao na, a što spomenuh već u naslovu i uvodu ovoga osvrta, „unikatan primjer interdisciplinarnoga pristupa koji bi i u današnjim znanstvenim krugovima budio zavist“. Dakle, detaljna geografska obilježja, detaljan povijesni pregled, detaljna deskripcija u stilu pravoga povjesničara umjetnosti koju je moguće shvatiti i kao putopis, opisi običaja koje je moguće promatrati i iz perspektive etnologa, dobro predviđena budućnost otoka u skladu s potencijalima koje je na njemu autor zamijetio, sve to u jednom predstavlja davna monografija Vladislava Brusića.  

                                                                                        Lucian Borić