RAPSKO PLEMSTVO U 18. STOLJEĆU KROZ PRIZMU MLADOG POVJESNIČARA

Izuzetno nam je zadovoljstvo među svim poznatim imenima i velikanima pisane riječi da na ovom blogu možemo predstaviti i mlade Rabljane koji pišu i proučavaju svoj otok iz kuta svog interesa ili oblasti kojom se bave u svom svakodnevnom životu. I bez obzira na „težinu i validnost“ tih radova mišljenja smo da je njihov rad nužno prezentirati rapskoj javnosti, jer svaki takav rad je kockica u mozaiku pisanih tragova o Rabu, pa tako i Rabecede.

 U postu o Limenoj glazbi Rab naveli smo podatak o tome da je osnivač i prvi predsjednik od 1913. godine bio izvjesni Petar Galzigna. On je očito bio potomak stare rapske plemenitaške obitelji Galzigna, koja je igrala zamjetnu ulogu u prošlosti Raba. O plemstvu Raba najbolju knjigu do sada napisao je prof. Dušan Mlacović i njoj ćemo u budućnosti posvetiti poseban prostor. Ovom prilikom predstaviti ćemo jedan rad još jednog mladog Rabljanina, kao što smo već pisali o radu Roberta Kordića o rapskim amforama. Ovoga puta to je rad Vice Matušana pod naslovom „Rapsko plemstvo u 18 stoljeću“ koji je nastao 2015. godine kao diplomski rad na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Odmah na početku moramo reći da vrlo ohrabrujuće vidjeti da Rab ima mlade ljude koje zanima povijest i prošlost njihovog rodnog otoka i koji inkliniraju tome da zabrazde u nepregledne njive znanosti ne bježeći od toga da će im životni put biti možda puno „kvrgaviji“ nego da se recimo bave  utabanim poslovima svojih predaka koji garantiraju u svakom slučaju manje neizvjesnu budućnost primjerice što se tiče financija. Međutim dimenzija urona u ocean znanosti nije dostupna onima koji nemaju upornost, istrajnost, volju, želju i prije svega strast za proučavanjem tema od njihovog interesa na znanstvenim osnovama. Kod mladog Matušana usuđujem se reći da su ove osobine itekako zastupljene i prognoziram mu uspješnu znanstvenu karijeru, ukoliko ga život ne baci na neke druge hridi, jer on jednostavno ima „žicu“ za takvu vrstu rada. Iz njegovog rada vidi se da se on u tom okruženju osjeća kao pravi dupin u moru, za razliku od konobarenja na turističkom brodu gdje je više sličio plastičnom napuhanom dupinu koji odrađuje posao, ali bez žara i mislima odsutan u nekim drugim sferama. Vrijeme će pokazati jesam li bio u pravu.

A sada nešto o radu. Rad je napisan korektno i po uzusima „akademskog pisma“ i ono što je jako važno uz navođenje korištenih izvora gdje za svoj rad ističe posebno djelo prof. Mlacovića kao gotovo isključivo relevantno jer je drugih radova izuzetno malo ili ih uopće nema. Da ne bi ispalo kako autora samo hvalimo primijetili smo i jedan pogrešan zaključak izveden prilikom citiranja jednog dijela iz Puta po Dalmaciji Alberta Fortisa. Tako Matušan citira Fortisa riječima: „Odmah na samom početku Fortis negira promišljenost Rabljana, prošlih i suvremenih, jer, kako kaže (cit.): »Nemoguće je da bi razboriti ljudi ondje osnovali stalno prebivalište, jer se krševitiji, neplodniji, hladniji i vjetrovitiji položaj, čak usred ljeta, ne može naći. Osim toga, građa zidina pokazuje pravu zbrku, tragovi vrata svjedoče o vrlo priprostom graditelju, a nema nijednoga kamena koji je obrađen po starinskom ukusu niti postoji ikakav ulomak natpisa ili plemenita kamena. Temelji kućeraka, okruženi vanjskim zidinama, ne pokazuju da su ikad bili namijenjeni za stanovanje obitelji, tako su tijesni i nenastanjivi« itd. Međutim tu je zanemario da se citirani odlomak iz Fortisove knjige odnosi na fantomski grad Colentum koji se navodno nekada nalazio na Rabu. Naprijed navedeni citat nastavlja se na ove Fortisove riječi: „Posjetio sam navodne ruševine Colentuma i nisam uspio prepoznati ništa drugo osim ostataka nekog skloništa što ga sagradiše strah i mlitavost otočana u barbarsko doba…“, nakon kojih slijedi navedeni citat. Ali ovaj ispravak ne umanjuje vrijednost cjelokupnog diplomskog rada i sve u svemu to je rad koji je trebalo zabilježiti u Rabecedi jer smo uvjereni da će biti još Matušanovih uradaka pa da svi zajedno možemo pratiti razvoj i uspon u djelima našeg su otočanina.

Inače vidi se veliki trud koji je u svoj diplomski rad uložio mladi povjesničar primjerice kroz cijeli niz fotografija preuzetih iz raznih knjiga i članaka, ali ima i autohtonih uradaka autora. Primjerice tu su izvrsne fotografije genealoških stabala rapskih plemića, zatim pečata rapske komune iz 1782. ili rapskog sanktuarija i posebno relikvijara Sv. Kristofora zaštitnika Raba. Matušan također navodi citat izučen od Fortisa kako Rabljani veoma pobožno štuju tri kamene glave dječaka Sidraka, Mizaka i Abdenaga, ali nažalost ne ide dalje od toga odnosno ne pokušavajući locirati gdje se one danas nalaze.

Zaključno možemo reći raduje da Rab ponovno postaje rasadnik mladih ljudi koji imaju smisla za pisanje i koje interesira prošlost. To je garancija da budućnost Raba može biti prepoznata kao produkt osmišljene sadašnjosti koja je kreirana od strane onih koji razumiju političke odnose u prošlosti te to umijeće mogu i trebaju primijeniti kao plemenitaši duha XXI stoljeća.