TRAVANJSKE UMOTVORINE

Sjedim tako neki dan u jednom rapskom autentičnom lokalu „Šanpjer“ i pomalo lamentiram sam sa sobom i čovjekom za susjednim stolom o „novom normalnom“ vremenu u pandemiji COVIDA 19, o cjepivima i njihovoj stvarnoj učinkovitosti, o sezoni koja malo hoće pa opet malo neće doći, jednom riječju o našem svakodnevnom životu i problemima. Na Rabu je uvijek bilo posebnih gostionica koje su bile centar društvenih zbivanja i događanja o kojima su se onda decenijama prepričavale dogodovštine koje su se u njima zbivale. Spomenimo samo primjerice jednu čije ime „Bolje tu nego tamo“ je nemoguće zaboraviti ili pomiješati sa nekim drugim, što danas zasigurno nije tako. Ili prvi kafić u srednjoj ulici koji su vodili Erna i Mirek, a čijeg se imena niti više ne sjećam, ali ono nije ni bitno koliko su bitni oni koji su ga vodili. A što reći za  gostionu „Agava“ čuveni Zemun (jer se nalazila odmah uz bivši hotel Beograd) koji je bio nezaobilazna destinacija svih fetivih Rabljana koji su kod Mare i Frana išli kao u svojevrsni teatar u kojem su skupa sa njima činili i glumce i redatelja i publiku sve u jednom. I tako bih mogao nabrajati još dugo … ali namjerno sam spomenuo samo one gostionice koje više ne postoje da se drugi gostioničari ne bi ofendili zašto njih ne spominjem. Ali kao što grad ne čine građevine u njemu nego ljudi koji u njemu žive tako isto i gostione ne čini njihov inventar nego gosti koji u njih dolaze sa svim svojim karakterima i anegdotama koji vremenom postaju legende … ili se varam. Mislim da ne, jer za sve te likove trebao bi ne jedan nego najmanje dva pisca tipa legendarnog Miljenka Smoje da zabilježe duh jednog vremena i jednog grada. To zaslužuje najmanje jednu knjigu, a ne jedan običan post, ali probati ću s vremena na vrijeme ponešto od toga prenijeti po sjećanju.

Sjećam se tako jedne ratne zime na Rabu, mjesto kafić „Sarabas“ … vani po ulicama nema niti psa kako se ono kaže, a u kafiću za šankom dva rabljanina Josip Deželjin Brada i Marijan Perčinić (nažalost oba su pokojna), pomalo pod gasom pričaju o ratnim nedaćama, o tome kako nema posla i kako se ljudi snalaze svakako za preživjeti. Ta njihova rasprava bila je pomalo onako kako se u žargonu kaže „pjanska“… sve do momenta neke lucidnosti kada se pretvorila u malu filozofsku raspravu o suštini života, a to je izgledalo otprilike ovako: „E kumpare, znaš triba u životu bit zadovoljan s malim stvarima. Ja ti govorin male stvari čine život, a ne vele, ča će ti vele, vraga!?“ reče jedan od njih i nastavi: „Ala ajmo mi popit, živija ti meni kumpare moj.“ A drugi će na to: „Živija kumpare.“ I nakon što je potegao dobar gutljaj izjavio je rečenicu koja bi slobodno mogla ući u sve udžbenike filozofije koji opisuju što to čini život, a glasila je: „Je kumpare imaš pravo, male stvari čine život … samo ja bih htio da ih bude u velikim količinama… Daj nam još dva putna gemišta i popij i ti nešto.“ Genijalna rečenica o životu … sitnice koje nas uveseljavaju su tkanje života i sva mudrost je u tome da je tih malih radosti što više u našim životima.

I ponovno stol u „Šanpjeru“…. Dolazi sa trga Ive Perkić legenda koja hoda, čovjek u 93 godini života koji izgleda i ponaša se kao da ima bar jedno 30 manje, a po vitalitetu mogli bi mu zavidjeti i mnogi 30 godišnjaci. Kada čovjek u tim godinama još uvijek komplimentira ženama oko sebe, zove runde i popije koju čašicu, voli zapjevati i pogotovo zaplesati, onda što drugo reći nego da je fenomen. A ako se tome pridoda i njegova radoznalost i uključenost u sva politička zbivanja u zemlji i svijetu pri čemu ima svoje čvrste stavove od kojih ne odustaje pa je tako najstariji član Komunističke partije Austrije, jer kako on kaže „Bio bih ja i u našoj ali, …naše komunističke partije nema … a nema više ni komunista…“  Ali dali zbog godina dali zbog njegovog stila života kojeg je proveo kao turistički vodič mnogi ga ne shvaćaju ozbiljno i nemaju sluha za njegovu nagluhost, ali mu ipak priznaju da je enciklopedija podataka iz prošlosti Raba pogotovo iz II svjetskog rata, pa ga pozivaju da im bude svjedok kod njihovih imovinskopravnih i inih sporova. Anegdote o Ivu su mnogobrojne, ali meni je najdraža ona koju on prepričava svaki put sa posebnim guštom kako su za vrijeme II svjetskog rata on i neki njegov vršnjak (Ive je rođen 1928. godine) bili na Frkanju i popeli se na neko drvo, a onda je na Frkanj u sandolini doveslao jedan njemački oficir sa nekom rapskom curom i slučajno su se smjestili ispod tog drveta i željni samoće taman kada su se raskomotili i htjeli prepustiti sunčevim zrakama i zovu prirode, ona dvojca huncuta su što iz straha što za šticu neprijatelju napravila takvu buku da su ovo dvoje ispod drveta u trku pokupili dio svojih stvari i ostavivši sandolinu pobjegli glavom bez obzira misleći da ih progoni cijela četa partizana ili hajduka. Tako je Ive započeo svoju borbu protiv okupatora.

 Jednom drugom prilikom Turistička zajednica Hrvatske je raspisala natječaj za najbolji turistički slogan te godine i pobijedio je čini mi se „Mala zemlja za veliki odmor“, a Ive je na to ispalio: „Ja imam slogan za talijansko tržište. Aria fresca, vino puro i cazzo duro. To je ono što se traži, a ne ovo…“

Uglavnom pridruži se Ive meni u Šanpjeru i počne priču opet o cjepivu, koroni … usput podijelivši par komplimenata konobarici … te pređe na politiku i onda u svome stilu ispali rečenicu od koje sam se zatresao od smijeha, ali koja neopisivo dobro opisuje što ljudi misle o današnjoj politici i političarima. Nakon par komentara o naslovima iz novina Ive je rekao: „Ma ja kad sve ovo vidim ma skoro mi ne bi bilo žao da umrem …, a ne u naše vrime kad bi ti bilo žal umrit.“ Eto i to je opis života koji slavi sam život kroz mjeru vremena smrti. Žal za mladosti, ali i mudrost starosti, koja precizno ocrtava raspoloženje dobrog dijela starije populacije radi koje se tobože ove sve monade od naših života i rade. Ali da parafraziram čuvenu rečenicu iz serije „Naše malo misto“, neću pulitiku na …svome blogu …e!