RABECEDA

DON QUIOTE DE LA ARBA

Za poeziju bi mogli reći da je ona univerzalni jezik svemira, jer korespondira sa harmonijom brojeva, a u nekom „zlatnom presjeku“ predstavlja matricu svih ikada izgovorenih i zapisanih riječi, te ima svojstvo predikcije i opisivanja onog nečeg nedokučivog, a opet tako poznatog. Ona povezuje neispričanu i još neostvarenu budućnost sa praiskonskom jezgrom, pri čemu se sadašnjost ispoljava kao prizorište na nekoj sceni u teatru zvanom svakodnevni život.

Duboko sam uvjeren da možemo ustvrditi da je poezija vrhunac emanacije čovjeka kao kreativnog bića i da je ona sam sukus ljudskog bitisanja koje se ne svodi samo na „pojest, popit i poklopit“. Ona je dimenzija sama za sebe i ima nevjerojatnu moć da svojom vibracijom otvori kaleidoskop raznih osjećaja, ali i da u samo jednoj riječi ili stihu razjasni mnoge misterije i tajne, otvori memoriju i ponudi odgovore na sva pitanja zapretana u vretenu naših gena.

Kao i kod glazbe gdje postoje oni suptilniji slušatelji koji glazbu osjećaju svakim svojim damarom, ali i oni manje osjetljivi, tako je i kod poezije, postoje oni kojima se odmah uvuče pod kožu i odmah uhvate ritam njenih stihova i oni čija je koža malo grublja pa im treba jača „ritmika“. No bilo kako bilo ona je zasigurno ostavština budućim generacijama nešto kao obiteljsko srebro koje zaslužuje da bude čuvano, njegovano i ponekad uporabljeno, po mogućnosti što češće.

Čemu ovaj uvod i kakve on ima veze sa Rabom? Pa recimo o Rabu su pisali mnogi pjesnici, recimo Juraj Baraković ili Dragutin Tadijanović, ali i mnogi drugi poznati i nepoznati. Danas ćemo predstaviti jednog našeg sugrađanina za kojeg vjerujem da mnogo Rabljana niti ne zna da postoji, a kamoli da je pjesnik koji već preko 30 godina objavljuje svoje pjesme koje su velikim dijelom posvećene upravo Rabu. Riječ je o Borisu Kaziji. Sa njegovom poezijom susreo sam se slučajno zalutavši (postoji li slučajnost u životu!?) na njegov blog koji je pisao tamo daleke 2013. godine. Te pjesme nisu, koliko je meni poznato, do sada nigdje objavljene i ja ih uz privolu autora ekskluzivno objavljujem na ovom mjestu i to integralno kako ih je sam pjesnik zapisao. Cijeli opus tih pjesama je aluzija na Servantesovog Don Kihota, ali smještenog u prostor otoka Raba i to onog svakodnevnog, ali već pomalo zaboravljenog i koji polako nestaje, kada se detaljima posvećivala pozornost podjednako ako ne i više nego cjelini i kada je bilo vremena za uočiti i murvu i pulića i maslinu i … ljude čija imena ne znače ništa van škoja … ili opet ona koja su obilježila svoju epohu. E upravo to je umjetnost i zato vas na ovom mjestu prepuštam stihovima rapskog Don Kihota (ili Servantesa ako vam je tako draže) da i sami osjetite o čemu govorim.

„ subota, 11. travnja 2015.

Suite Arbiana

SUITE B.W.V. 995 ARBIANA

PRAELUDIO

...sssssusvita

drago moje

hote ga tekuć pazit

va koneštri se lela

na žičari ka pelje

na UKW

skaz

kljene kako pečen

da na Rabu

opet letrike ni

i da je općina

Dulćineju ćapala

i va nju spiralu klala....

boj to je un

po očima od mrkača

ga je poznat

Don Qiote de la Arba!

ALLEMANDE

...ma ča to činiš

pulić će zdahnut za tobun

vrag zel i tebe

i čumbučinu

skiselanu

hodak teče na radio te klast

va magrižu će nan dlake nagorit

oni ča tripine goje,

bolje ti se je hitit

va karalu

med dvi gromače

kadi već sto let zvoni

kljatva

stare sumporače

moli i otpiva

Sancho Pansa Mundanijski

CORRENTE

dobri moj

Sanco Pansa Mundanijski

i da mi je komporskom kapijom proći

ničega se ja ne bojin

možjani su mi pocicali

banke računi televizija

pukla saita va njih

od ove koneštre

blagoslivljan svih

teplun pišotun

va refulu bure

meni se kaže

Markantun de Dominis

po mutnomu Tiberu

popel vonja

moje masline

moj Rab

a ni za kupit

plavoga radiona

SARABANDE

puliću moj

niki tako nezna njakat

kada vidi cigalj mrzle vode

trabakul tamjana triba dopeljat

ča je rapski tanac

okolo inox bačve

sriću in vrag vazel

oteli bi da živemo od vrićice

obed za pet minuti

nažeral san se

črljenene murve

pa su me popeljali

čunke kako od krvi

da san nikoga pojil

Don Qiote de la Arba

na tapun od bačve

i oganj od črnike

se kljene

nikoga ne bi pojil

morebit od dva tri

žigeričicu samo...

Gavotte&Rondo

Arba je torkul od mrzle bure

lako se je po leti pričinjat

va drači kadi je bilo trsje

pokojne Tapunjače

doli od Svetoga Ilije

leži Don Qiote de la Arba

boj se je puliću posmucala noga

nagnal ga je stenami

a ki zna ča bi od rapskih zvonici

ostalo

da maljici od žerakve črnike

nisu od špahera napomoć skočili

Gigue

...daži...brzo će Panto

i velečasni to obavit

ljudi doma čeka

blago i verdura

pulić njače va Mundanijah

čudo svita je va crikvi

zapretat va batudu

šordavi del od svih

a od magriža uz put

ruzinava vrčina od pišote

i kosirić

sve ča je imal rapski

Don Qiote

pucaju od lipote.....

Da pucaju od lipote ovi stihovi i prosto je nevjerojatno da su ostali nepoznati i neobjavljeni. Da je Boris rođen u Španjolskoj ili u Južnoj Americi pa čak i u Nizozemskoj ili Engleskoj (tamo čak i prije) ma u bilo kojoj drugoj zemlji … samo ne kod nas … djeca bi možda u školama već proučavala njegove pjesme uz ono vječno: „Što je pjesnik htio da kaže svojim stihovima?“. Pa i ako ne bi zamerital takvu slavu, uvjeren sam da bi ga njegov širi i uži zavičaj ako ništa drugo „zabilježili kao svoga“ ako ni zbog čega drugoga da se mogu pohvaliti kako na ovom škrtom kamenu rastu i takve biljke.

A nije da se Boris nije trudio da objavi svoje stihove i nije da se nije ufao da je to ostvarivo, ali ga je njegova pretjerana samozatajnost (dali samo ona?) sputala u svojoj dovoljno dostatnoj samopromociji. Tako se on daleke 1987. godine obraća Skupštini općine Rab sa željom da objave zbirku njegovih pjesama pisanim, kako sam navodi, izvornim dijalektom centralnog dijela otoka Raba, područja Mundanija, a koje su dijelom bile objavljene u Godišnjaku Riječkog književnog i naučnog društva 1986. godine iz njegove zbirke pjesama „Stenčice va gromači“. Rezultat znate.

Uz zahtjev šalje i Godišnjak sa svojim objavljenim pjesmama, ali „debelokošci“ nisu oćutili poeziju kao ni potrebu da „sagrade ovu mociru od stiha“ pa ako ni za koga drugoga onda sebe radi, jer bi njihovo ime bilo upisano na mjestu za izdavača. Ali tko mari za poeziju u vremenima teške proze, ne poimajući da je u njoj skrivena jezgra svega onog što su oni od iskona određeni genom svojih predaka. Još manje su mogli shvatiti da je romanu „Dolce vita“ na Rabu te godine bio možda labuđi pjev i da je u daljini već lampalo najavljujući olujna vremena koja dolaze.